My Blog

Hello and Welcome.

Andreja Pravdić, dipl.def. – socijalna pedagoginja

DJECA S POMANJKANJEM PAŽNJE / HIPERAKTIVNIM POREMEĆAJEM

Već pri prvom susretu s roditeljima, najčešće majkama, možemo čuti kako je njihovo dijete još u dojenačkoj dobi zahtijevalo više pažnje nego ostale bebe.


„ T. je imao grčeve i vrištao bi cijeli dan i noć. Nikako ga nismo mogli uspavati.“
Nije imalo nikakvu rutinu niti raspored spavanja i hranjenja. U ranom djetinjstvu stalno je bilo u pokretu, nije se moglo „smiriti“ i usredotočiti na igru. Svojim ponašanjem dovodilo bi roditelje do granica strpljenja i izdržljivosti.
„Uništio je cijelu svoju sobu - slike, igračke, krevet.“
„ Zahtijevao je stalnu pažnju i ništa ga nije zadovoljavalo. Stalno je bio u pokretu.“
„ Jela je samo određenu hranu – određene boje i oblika.“
Roditelji su iscrpljeni pokušavajući pratiti svoje dijete u pokretu, iscrpljeni su od zahtjeva za dodatnom pažnjom i ponašanja koje je „loše“ unatoč svim preporukama iz knjiga i/ili dobivenih od raznih stručnjaka.
Iako naslućuju da njihovo dijete ima odstupanja u ponašanju u odnosu na drugu djecu njihove dobi, roditelji se često na svoj način snalaze s odgojnim postupcima sve do polaska u školu. Tada, pritisnuti zahtjevima okoline, bivaju suočeni s problemom i počinju se ozbiljnije pitati: Ima li moje dijete ADHD? Što je to uopće te kako će utjecati na razvoj mog djeteta i mene? Gdje i kakvu pomoć mogu dobiti?
Pomanjkanje pažnje - hiperaktivni poremećaj (popularna skraćenica ADHD - dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder) je razvojni poremećaj samokontrole koji se očituje u smetnjama usmjeravanja i duljeg održavanja pažnje, kontrole impulsa i/ili regulacije razine aktivnosti koja je potrebna za djelovanje u određenoj situaciji. Iako većina osoba ima simptome nepažnje i hiperaktivnosti – impulzivnosti, ima osoba kod kojih je neki oblik dominantan. Danas su u primjeni dvije bazične klasifikacije DSM-IV (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, 1994) i MKB-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema). Bitno obilježje u odnosu na pomanjkanje pažnje/hiperaktivni poremećaj u DSM-IV je stalni model nepažnje sa ili bez hiperaktivnosti s podtipovima koji se temelje na dominantnosti jednog od pojavnih oblika (Kocijan – Hercigonja, 1997):

  • ADHD s pomanjkanjem pozornosti kao primarnom karakteristikom – Ova djeca imaju poteškoće organiziranja i završavanja poslova, ali ne moraju biti hiperaktivna. Lako ih ometu vanjski podražaji i imaju problema s praćenjem uputa i uspostavom dijaloga te ne obraćaju pažnju na detalje. Gube stvari, ne mogu raditi samostalno, ne završavaju svoje zadatke i često budu izgubljena u vlastitim mislima. Često su to djeca koja za vrijeme školskog sata „stalno“ gledaju kroz prozor.
  • ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama – Ova djeca ne mogu mirno sjediti čak ni kako bi dovršila obrok. Stalno pričaju i vrpolje se. Manja djeca su stalno u pokretu – trče, skaču, penju se ...Njihov nemir dovodi do impulzivnog ponašanja kao što je odgovaranje na pitanja prije nego što ih se prozove, upadanje drugima u riječ. Mogu se baviti i životno ugrožavajućim aktivnostima. Često ne mogu prepoznati neverbalne znakove /govor tijela i teško uspostavljaju socijalne kontakte.
  • ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pozornosti - imaju simptome oba gore navedena tipa ADHD-a.

U DSM-IV mora biti zadovoljeno barem 6 kriterija u vezi s deficitom pažnje i 6 u vezi s hiperaktivnošću. U MKB-10 mora biti zadovoljeno 6 kriterija u vezi s nepažnjom i 3 u vezi s hiperaktivnošću te 1 u vezi s impulzivnošću. Američko psihološko društvo (American Psychological Association - APA) navodi podatak da 3 – 7 % djece ima ADHD, a od toga je kod dječaka 3 puta češće dijagnosticiran nego kod djevojčica. Broj djece s dijagnosticiranim ADHD-om raste iz dana u dan, ne zato što poremećaj kao takav prije nije postojao, već zato što su stručnjaci senzibiliziraniji na njega. Točni uzroci pomanjkanja pozornosti s hiperaktivnošću slabo su poznati, no vjeruje se da su simptomi povezani s kemijskom neravnotežom u mozgu (Barkley, 2005). U mnogim slučajevima i genetsko nasljeđe igra veliku ulogu, jer je otkriveno da se poremećaj ponavlja unutar obitelji. No, postoje i mnogi rizični čimbenici koji nisu genetske prirode. U rizične čimbenike za pojavljivanje ADHD-a ubrajaju se biološki štetni čimbenici, pušenje u trudnoći, konzumiranje droga ili alkohola u trudnoći, prijevremeno rođenje i/ili mala porođajna težina, porođajna trauma ...
Kao što je navedeno u primjerima na početku ovog članka, simptomi ADHD-a uočljivi su već od samog rođenja. No, s obzirom na razvojne karakteristike djece predškolske dobi dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece između 6 i 12 godina starosti. Dijagnosticiranje poremećaja kod djece ove dobne skupine lakše je jer simptomi postaju vidljiviji u školskom okruženju. Kako bi se utvrdio djetetov neurološki i psihološki status, potrebno je napraviti niz pretraga kao što su: sistematski pregled, neurološka procjena, pregled vida i sluha, krvna slika te medicinska povijest djeteta i obitelji. Stoga je važno da se dijagnostika provede timski te da u njoj sudjeluju rehabilitator (defektolog), logoped, učitelj, dječji psihijatar, neuropedijatar, psiholog te liječnik pedijatar. U dijagnostici pomažu različite liste procjene kojima roditelji i učitelji procjenjuju ponašanje djeteta u školi i kod kuće, te se na taj način dobivaju informacije do kojih se u procesu individualne dijagnostike teže dolazi (Rief, 1998, prema Sekušak – Galešev, 2005).
U redukciji simptoma ADHD-a najčešće se koriste psihofarmakološka sredstva, u prvom redu stimulatori središnjeg živčanog sustava. Ovi lijekovi reduciraju simptome kod gotovo 70% osoba koje pate od pomanjkanja pozornosti. Budući da se mogu javiti popratni učinci zbog pretjerane upotrebe ovih stimulansa, potrebno je pomno praćenje doziranja od strane liječnika. Neka istraživanja Američke akademije za pedijatriju (American Academy of Pediatrics - AAP) i Američke akademije dječje i mladenačke psihijatrije (American Academy of Child and Adolescent Psychiatry – AACAP) ukazuju da u redukciji simptoma ADHD-a najbolje rezultate daje kombinacija farmakoterapije i psiholoških intervencija. Lijekovi mogu pomoći pri reduciranju simptoma, no njihovo uspješno kontroliranje koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti te na kraju i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem, moguće je ostvariti psihoterapijskim ili savjetodavnim tehnikama. Tijekom savjetovanja, stručnjak razgovara s djetetom i njegovom obitelji te mu pomaže da osvijesti svoje snage, da se bolje suočava s dnevnim problemima te da bolje kontrolira pažnju i eventualnu agresiju. Grupnim radom omogućava se razvijanje novih vještina, stavova i međuljudskih odnosa.
Danas se pojam “hiperaktivno dijete” uvriježilo u svakodnevnom govoru pa se njime opisujegotovo svako dijete koje je živahno, nemirno, znatiželjno, brbljavo ili puno energije. Međutim, hiperaktivnost je poremećaj u ponašanju za koji je znakovit kroničan nemir i ometajuće ponašanje. Takvo ponašanje može dovesti i do poteškoća usvajanja socijalnih vještina te socijalne izolacije.

LITERATURA:

  • American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, www.aacap.com
  • American Psychiatric Association (1994): Diagnostic and statistical manual of mental disorders (DSM-IV). Washington DC.
  • Ajduković, M. (1997): Grupni pristup u psihosocijalnom radu, Načela i procesi. Društvo za psihološku pomoć. Zagreb.
  • Barkley,R.A. (2005): Taking Charge of ADHD; The Complete, Authoritative Guide for parents. The Guilford Press. New York / London.
  • Kocijan Hercigonja, D. (1997): Hiperaktivno dijete, uznemireni roditelji i odgajatelji; Naklada Slap. Jastrebarsko.
  • Hrvatski zavod za javno zdravstvo (1994): Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravsktvenih problema. Medicinska naklada – Zagreb. Zagreb.
  • Oaklander,V. (1996): Put do dječjeg srca. Školska knjiga. Zagreb
  • Phelan, T.W. (2005): Sve o poremećaju pomanjkanja pažnje: Simptomi, dijagnoza i terapija djece i odraslih. Ostvarenje. Lekenik.
  • Sekušak - Galešev, S. (2005): Hiperaktivnost. Dijete i društvo, 7 (1), 40 - 57
  • Stevens, J.O. (1997): Moć svesnosti. Esotheria. Beograd.